Ratni vojni invalidi u Crnoj Gori osjećaju se zapostavljeno i diskriminisano, jer je tek svaki drugi uspio da ostvari pravo na boračko-invalidsku zaštitu, a pojedini primaju svega 36 eura mjesečno invalidnine. Prema podacima Udruženja boraca ratova od 1990. godine Crne Gore, uglavnom zbog predrasuda prema ratnim veteranima iz 90-ih, oko polovine ranjenih boraca nije steklo status ratnog vojnog invalida, a od njih oko 290 koji su to uspjeli, čak oko 240 boraca, odnosno 82 odsto, razvrstano je u pet poslednjih kategorija invaliditeta sa prosječnom mjesečnom invalidninom od oko 50 eura.
Jedan od ratnih vojnih invalida, koji je želio da ostane anoniman, kazao nam je da mjesečno prima 36 eura, te da sa tim novcem od države sebi može obezbijediti samo „kvalitetan komad konopca da se objesi”. On ističe da mu nije stalo do tih 36 eura, već je problem u odnosu države prema onima koje je slala u rat, a sada ih ponižava.
– Kada su me pozvali u vojsku, morao sam se odazvati pozivu. Ubrzo je počeo rat i nas vojnike koji smo svega mjesec i po proveli na odsluženju vojnog roka poslali su na ratište. Vojnička zakletva koju smo položili tih dana obavezivala nas je da izvršavamo naređenja i niko od nas to nije dovodio u pitanje. U suprotnom, bili bismo dezerteri i izdajnici. S druge strane, niko od nas tada devetnaestogodišnjaka nije želio rat, željeli su ga neki drugi, a vodili su ga iz fotelja. Onih istih fotelja iz kojih su nama i tada i sada krojili i kroje sudbinu. Ipak, izdala nas je država i to nakon što smo se iz vojske vratili osakaćeni i fizički i psihički. Mnogi tatini i mamini sinovi koji nam danas drže govor pobjegli su od rata, od obaveze prema državi, sada žive u uslovima o kakvim mi samo možemo da sanjamo – navodi on.
Naglašava da ga iz pijeteta prema mnogima koji se nijesu vratili već su zauvijek ostali na braniku otadžbine ne brinu tih 36 eura, ne bole ni geleri koje nosi kao uspomenu i trajnu posledicu, ali boli odnos prema onima koji su se sa ratišta vratili ranjene duše.
U Udruženju boraca ratova 90-ih kažu da oboljeli i ranjeni borci, koji nijesu ostvarili status ratnog vojnog invalida, kao i preživjeli logoraši, nijesu predmet posebnog interesovanja države, a nije teško pretpostaviti da je ova populacija u manjoj ili većoj mjeri traumatizovana, da loš socijalni status većine njih produbljuje posledice traume, te da sve to skupa ugrožava i njihove porodice.
Prema odluci o usklađivanju mjesečnih novčanih primanja korisnika prava iz boračke i invalidske zaštite, koju je Ministarstvo rada i socijalnog staranja donijelo u februaru ove godine – lice sa 100 odsto invaliditeta ima pravo na nadoknadu od 607 ili 443 eura, sa 90 procenata invaliditeta 334, sa 80 odsto invaliditeta 249, 70 odsto invaliditeta 176, 60 odsto invaliditeta 109, 50 odsto invaliditeta 78, 40 odsto invaliditeta - 49, 30 odsto 42 i sa 20 odsto invaliditeta 36 eura.
Koliko lica prima ove naknade juče nijesmo saznali jer iz ministarstva nijesu odgovarali na naša pitanja.
Predsjednik Udruženja boraca ratova 90-ih Radan Nikolić kazao je za „Dan” da su godinama od Vlade tražili da im pomogne da realizuju projekte kojima bi pomogli najsiromašnije članove, ali nijesu dobili ni centa. On ističe da u Crnoj Gori SUBNOR, koji je servis vlasti, kao i Savez penzionera dobijaju godišnje desetine ili stotine hiljada.
– Na drugoj strani, mi ne dobijamo ni cent. Svi nas diskriminišu, a mi smo se borili za ovu državu, ne za neku drugu. Imamo roditelje poginulih boraca koji nam se obraćaju jer ne mogu da obezbijede novac ni za ljekove, ni njih država ne pomaže – istakao je Nikolić, dodajući da samo mali broj ratnih vojnih invalida ima donekle dostojanstvene nadoknade, ali većina prima neprimjereno nisku pomoć.
Ratni vojni invalid Desimir Hajvaz kaže da je njega i njegove kolege država poslala u rat, a sada pokušava da prebaci odgovornost na vojnike kao da su oni sami išli na front, a ne po naredbi, sve kako bi izbjegla da im obezbijedi dostojanstven život. On je za naše novine kazao da se već godinama obraća Ministarstvu rada i socijalnog staranja sa predlozima za poboljšanje materijalnog položaja ratnih vojnih invalida, ali da ne dobijaju odgovore.
– Kao da pričamo različitim jezicima. Ratnim vojnim invalidima su uskraćena sva prava i o našim zahtjevima se ne priča u Skupštini. Nijedan poslanik u Skupštini Crne Gore nije predložio da nam se daju povoljnosti za penzionisanje osim što je Neven Gošović 2015. predložio da se ratnim vojnim invalidima daju penzije po povoljnim uslovima za ostvarivanje prava na starosnu penziju, ali je odbijen od strane DPS-a,SDP-a i manjinskih partija,što je očigledan primjer teške diskriminacije – istakao je Hajvaz.
On navodi da je bivšim vojnicima dosta diskriminacije i nemaštine, dok se u vlasti nekontrolisano bogate.
– Za ovih 30 godina valjda vam je dosta, mislite malo i na nas koji nemamo, jer „nemati“ mi znamo, ali da li vi znate šta je kada „nemaš“. Pitam se „zašto“ ne mislite na građane, koji nemaju šta da jedu,odakle da plaćaju stanarinu – istakao je Hajvaz.
Dodaje da se nada da je prošlo vrijeme kada je sila imala prvenstvo nad pravdom, te da će se konačno okončati diskriminacija nad vojnim invalidima, a u čemu je bila najizdašnija država.
M.S.

Zadovoljni primanjem iz Srbije

Ratni vojni invalid Filip Ćetković izjavio je da je on pravo na invalidninu stekao na saveznom nivou, koju prima iz Srbije, i da je zadovoljan.
– Kada smo dobijali invalidninu mene su pitali hoću li da budem crnogorski ili jugoslovenski invalid. Pošto sam ja bio u Vojsci JNA, ja sam tražio jugoslovensku. Sada vidim da su ovi što su rekli da će crnogorsku lošije prošli. Ipak, ja sam zadovoljan i neću da se žalim – rekao je on.